Penicilini pripadaju grupi beta laktamskih antibiotika (kratak video spot). Beta laktamski antibiotici deluju tako što inhibišu sintezu ćelijskog zida bakterija, deluju baktericidno. Penicilini se dele na prirodne i polusintetske. Doza penicilina koja se primenjuje izražena je u internacionalnim jedinicama. Doze pulusintetskih penicilina izražavaju se u težini, u miligramimia (mg).
Prirodni penicilini daju se parenteralno ili peroralno. Parenteralno upotrebljavaju se benzilpeniclin (penicilin G), prokain – benzilpeniclin i benzatin – benzilpenicilin. Oni koji se primenjuju per os su acidorezistentni prirodni peniclini: fenoksimetil – penicilin ili penicilin V i benzatin – fenoksimetil penicilin).
U polusintetske ubrajaju se penicilinaza rezistentni penicilini (antistafilokokni penicilini), aminopenicilini, karboksipenicilini, ureidopenicilini, amidinopenicilini. Osim njih u grupu inhibitora beta laktamaza ubrajaju se klavulonska kiselina, sulbaktam i tazobaktam.
Penicilini svoj antibakterijski spektar ispoljavaju na osetljive bakterije koje ne proizvode beta laktamaze. To su Gram pozitivne koke (Streptococcus sojevi, pneumokoki – Streptococcus pneumoniae). Danas se pretpostavlja da su ove bakterije razistentne na njih.
Gram – negativne koke (meningokoki – Neisseria meningitidis i gonokoki – Neisseria gonorrhoeae). Gram – pozitivni bacili: Corynebacterium diphteriae, Listeria monocytogenes, Bacillus anthracis, Clostridum tetani, Clostridium perfringens (izazivač gasne gangrena). Spirohete: Treponema pallidum, Borrelia burgdorferi, Leptospira i neke aktinomicete: Actinomyces israelii.
Što se tiče rezistencije penicilini nisu otporni na beta laktamaze. Drugim rečima ne deluju na bakterije koje sintetišu beta laktamaze. Rezistencija je izuzetno prisutna kod stafilokoka, itd. Lekovi koji su otporniji na beta laktamaze od penicilina su cefalosporini kojih ima pet generacija.
Prirodni penicilini – Benzilpenicilin
Benzilpenicilin nakon peroralne primene zbog svoje građe biva skoro u celosti razgrađen. Iz creva se jedva apsorbuje 20%. Stoga ovaj antibiotik aplikuje se parenteralno (i.v. i i.m.). Dobro prodire u sva tkiva, osim u CNS (centralni nervni sistem). Kod meningitisa propustljivost se povećava i daju visoke doze benzilpenicilina. Lek se izlučuje nepromenjen preko bubrega.
Benzil penicilin upotrebljava se u lečenju streptokokne infekcije respiratornog trakta, meningokoknog meningitisa, gonoreje, gasne gangrene, tetanusa, karbunkula, sifilisa, lajmske bolesti, leptospiroze, aktinomikoza. Zbog čestog razvoja rezistencije pre primene neophodno je proveriti osetljivost bakterija na njega. Zbog kratkog poluvremena izlučivanja benzilpenicilin se obično daje u obliku intravenske infuzije. Benzilpenicilin se daje u obliku kalijumovih i natrijumovih soli te kod velikih doza može nastati poremećaj elektrolita u telu.
Prokain – benzilpenicili i benzatin – benzilpenicilin
Ova dva leka predstavljaju soli benzilpenicilina sa sporim oslobađanjem aktivne supstance. Benzilpenicilin se sporo oslobađa sa mesta primene i sporo odlazi u cirkulaciju. Primenom prokain forme obezbeđuje se koncentracija 24h, a kod benzatin forme i do tri nedelje. Obe forme se aplikuju samo intra muskularno. Prokain – benzilpencilin koristi se u terapiji umereno teških infekcija izazvanih osetljivim bakterijama. Benzatin – benzilpenicilin upotrebljava se u prevenciji reumatske groznice.
Kod primene obe forme, lek je potrebno aplikovati na različita mesta. U slučaju primene na isto mesto može doći do rabdomiolize mišića.
Fenoksimetil – penicilin i benzatinfenoksimetil – penicilin
Koriste se peroralno. Deluju na Gram – negativne bakterije slabije te ih ne treba koristiti za lečenje gonoreje. Osetljivi su na beta laktamaze. Resorbuje se iz gastrointestinalnog trakta slabije, te je potrebno davati veće doze. Izlučuju se bubrezima. Koriste se u terapiji infekcije koje su izazvane osetljivim sojevima stafilokoka i streptokoka.
Prirodni penicilini peroralno daju se samo u lečenju blažih do umereno teških infekcija i u prevenciji infekcija izazvanih osetljivim bakterijama, npr. kod reumatske groznice. Ne preporučuje se u lečenju sifilisa upravo zbog niskih koncentracija koja se postižu u krvi. Neželjena dejstva u gastrointestinalnom traktu: mučnina, gađenje, povraćanje koja ograničavaju visinu doze.

Foto Credit: Zona Medicine®
Polusintetski penicilini
Penicilinaza rezistentni penicilini su antistafilokokni penicilini. Ova grupa broji meticilin, nafcilin i izoksazolil penicilini (oksacilin, kloksacilin, floksacilin). Ovi lekovi su rezistentni na beta laktamaze. Baktericidni su za skoro sve vrste Staphylococcus aureusa. Primenjuju se u lečenju infekcija izazvanih stafilokokima koja proizvode beta laktamazu.
Aminopenicilini su ampicilin, ampicilin u kombinaciji sa sulbaktamom, amoksacilin i smoksacilin plus klavulonska kiselina. Imaju širi spektar u odnosu na prirodne peniciline tako da deluju na Haemophilus influenzae i enterobakterije (Salmonella, Shigella, Escherichia, Proteus mirabilis). Na penicilin osetljive Gram-pozitivne bakterije aminopencilini deluju ali slabije od benzilpenicilina.
Ampicilin je acidorezistentan, ali nakon peroralne primene resorbuje se nepotpuno. Dobro prodire u sva tkiva. Koncentruje se u žuči i može se davati kod infekcija žučne kese. Izlučuje se nerazgrađen putem bubrega. Amoksicilin koristi se umesto ampicilina za peroralnu upotrebu. Izlučuje se takođe nepromenjen bubrezima. Daje se na 8h.
U vanbolničkoj praksi aminopenicilini su lekovi prvog izbora za lečenje respiratornih, urinarnih, infekcija bilijarnog trakta, kože i mekih tkiva izazvanih osetljivim bakterijama. Ampicilin je efikasniji od amoksicilina. U bolničkim uslovima primena im je ograničena zbog veće zastupljenosti rezistentnih sojeva bakterija te se mogu davati tek nakon ispitivanje osetljivosti bakterija na njih. U slučaju pojave rezistencije, ampicilin i amoksicilin se kombinuju sa inhibitorima beta laktamaza – sulbaktamom ili klavulonskom kiselinom.
Neželjena dejstva najčešće javljaju se na nivou gastrointestinalnog trakta: proliv, mučnina, gađenje, povraćanje. Kod virusnih infekcija (npr. mononukleoza) pri primeni amoksicilina javlja se makulopapulozni eritem.
Karboksipenicilini su: karbencilin, karbenicilin – indanil i tikarcilin. Imaju isto dejstvo kao i aminopenicilini, ali deluju i na Pseudomonas i na Proteus. Osetljivi su na beta laktamaze. Karbenicilin se daje parenteralno za lečenje sistemskih infekcija izazvanih sa pomenute dve bakterije. Karboksipenicilini se daje u obliku natrijumovih soli. Kod visokih doza mogu izazvati poremećaj elektrolita i doprineti pojavi srčane insuficijencije.
Ureidopenicilini su : azlocilin, mezlocilin i piperacilin. Efikasni su protiv stafilokoka, streptokoka, najzerije, enterobakterija (Escherichia, Klebsiella, Salmonella, Proteus). Osetljivost su pokazali i Pseudomonas, Klebsiella, Citrobacter, Acinetobacter, Clostridium, Fusobacterium, Bacteroides. Osetljivi su na beta laktamaze.
Ureidopenicilini se daju parenteralno. Izlučuju se manjim delom putem žuči, a većim delom bubrezima nepromenjeni. Koriste se u terapiji teških bakterijskih infekcija izazvanih mešovitom aerobno/anaerobnom florom, abdominalnih infekcija, inficiranih rana, ginekoloških infekcija kao i kod imunokompromitovanih pacijenata. Kod sojeva koji su rezistentni na ureidopeniciline, daje se kombinacija piperacilina i inhibitora beta laktamaza tazobaktama. Ovo je kombinacija pipericilina i inhibitora beta laktamaza (tazobaktam). Ova kombinacija je rezervisana za teške intrahospitalne infekcije izazvane mešovitom florom, naročito kod neutropeničnih pacijenata.
Amidinopenicilini su: mecilinam, pivmecilinam i temocilin. Deluju protiv Gram – negativnih enterobakterija: Ešerihija, Enterbakter, Klebsiela, Salmonela, Šigela, Najzerija. Ne deluje na Pseudomonas i na Gram – negativne anaerobe.
Inhibitori beta laktamaza u svoje redove ubrajaju klavulonski kiselinu, sulbaktam i tazobaktam. Oni se najčešće kombinuju sa penicilinima i tako stiču otpornost na beta laktamaze i postaju efikasni protiv bakterija koje sintetišu pomenut enzim.
Literatura:
- Samojlik I., Mikov M. (Uredn.) Farmakologija sa toksikologijom za studente stomatologije. Novi Sad: Medicinski fakultet, 2016.
- Dale, M. M., Rang, H. P., & Dale, M. M. (2007). Rang & Dale’s pharmacology. Edinburgh: Churchill Livingstone.