Maligni tumori

maligna celija, maligni tumori




Maligni tumori zovu se još i zloćudni. Od benignih razlikuju se po ponašanju. Svojim rastom infiltriraju okolno tkivo, odnosno prorastaju ga i uništavaju. Najčešće brže rastu od dobroćudnih tumora. Po organizam najrazornija osobina malignih tumora je mogućnost davanja udaljenih metastaza koje ovakve tumore čine gotovo neizlečivim. Maligni tumori veoma često dovode do letalnog ishoda.

U prethodnom tekstu definisali smo šta je tumor, izneli osnovne karakteristike rasta malignih tumora. Napravili smo razliku između benignih i malignih. Pominjali smo tumorsku nomenklaturu i način na koji se tumori imenuju u zavisnosti od tkiva od kojih potiču. Dalje nastavljamo sa komponentama tumora i karakteristikama benignih i malignih neoplazmi.

Maligni tumori kao i benigni izgrađeni su od parenhima i strome. Parenhim sadrži ćelije koje proliferišu i čini funkcionalni deo tumora. Stroma daje vezivno-vaskularnu potporu i obezbeđuje ishranu neoplazije. Parenhim čine neoplastične ćelije koje se u većoj ili manjoj meri razlikuju od normalnih ćelija od kojih je tumor potekao. Na stepenu različitosti ovih ćelija zasniva se morfološka diferencijacija benignih i malignih tumora. Kod benignih tumora postoji određena ravnoteža između parenhima i strome. Dok kod malignih količina strome varira i diktira konzistenciju tumora. Tumori koji imaju malo strome su meke konzistencije i obratno. Maligni tumori poput sarkoma imaju stromu sa mnoštvom krvnih sudova što objašnjava njihov brz rast. Usled nedovoljne ishranjenosti samog tumora može doći do pojave nekrotičnih područja.

maligni tumori, benigni tumori, tumori, izrasline, mase, tumorska masa, metastaze, karcinomi, sarkomi, rak, fibrozna kapsula, patologija, hematogene metastaze
Slika 1. Osobine zdravih i malignih ćelija
Foto Credit: Zona Medicine®

Benigni i maligni tumori – karakteristike neoplazmi

Na osnovu razlika između dobroćudnih i zloćudnih tumora procenjuje se njihova priroda. Karakteristike po kojima se razlikuju su diferencijacija i anaplazija, način rasta, lokalna invazija i metastatski potencijal.

Diferencijacija i anaplazija

Diferencijacija se odnosi na stepen sličnosti parenhimalnih ćelija tumora sa zrelim normalnim ćelijama tkiva odakle tumor nastaje. Što je tumor bolje diferentovan sličnost u morfologiji i funkciji je veća. Benigni tumori su dobro diferentovani, dok maligni tumori pokazuju različit stepen diferencijacije. Mogu biti dobro, slabo i nediferentovani. Nediferentovani tumori nazivaju se još i anaplastični. Anaplastične ćelije su pleomorfne, imaju poremećenu mitotsku aktivnost, džinovske su i nemaju normalan polaritet ni orjentaciju.

Pleomorfizam podrazumeva varijacije u veličini i obliku ćelija i jedara. Tumorske ćelije mogu biti različitog oblika i veličine. Dobro diferentovani tumori imaju manji broj mitoza nego slabo diferentovani i anaplastični. Ipak, vrlo važan parametar koji utiče na nivo anaplazije jeste prisustvo patoloških mitoza. Patološka mitoza podrazumeva prisustvo atipičnih, bizarnih mitotskih oblika. Anaplaziju takođe prate i džinovske ćelije kojie sadrže veći broj polimorfnih jedara. Ona su jako česte u sarkomima. Takođe u malignim tumorima ćelije gube polaritet i orjentaciju. Ostrvca tumorskih ćelija rastu bez ikakvog reda i organizovanosti.

Maligni tumori – način rasta

Maligni tumori rastu brzo, često se šire lokalno i daju udaljene metastaze koje imaju lošu prognozu. Nasuprot njima benigni tumori rastu sporo, godinama. Ipak i oni mogu rasti brzo i svojom lokalizacijom ugroziti život pacijentu. Kada govorimo o tumorskom rastu važno je pomenuti karcinom in situ. On predstavlja tumorozno tkivo koje nije probilo bazalnu membranu i još uvek je lokalizovano. In situ karcinomu prethodi displazija.

Maligni tumori – lokalna invazija

Svojim rastom benigni tumori ostaju ograničeni na mestu gde nastanu. Rastu ekspanzivno, ne infiltrišu okolna tkiva niti daju udaljene metastaze. Imaju fibroznu kapsulu koja je zapravo granica između tumora i okolnog zdravog tkiva. Svojim rastom tumor vrši kompresiju okolnog zdravog tkiva koje atrofiše i biva zamenjeno vezivom, tako da u sastav kapsule ulaze i tumorsko i normalno tkivo. Zbog postojanja kapsule benigni tumori su jasno ograničeni, lako palpabilni i pokretljivi pri palpaciji. Neki benigni tumori poput hemangioma (benigni tumor vaskularnog porekla) i lejomiomi (glatkomišićni tumori) nemjau kapsulu.

Maligni tumori nemaju kapsulu. Rastu infiltrativno, vrše invaziju i destrukciju okolnog tkiva. Granica između zdravog i tumorskog tkiva nije jasna. Iz tog razloga hirurška resekcija zalazi u zdravo tkivo. Usled lokalnog destruktivnog rasta maligni tumor može da se proširi na okolne strukture i organe.




Najznačajnija osobina malignih tumora je invazivnost i metastaziranje. Metastaziranje predstavlja proces kada se tumorske ćelije prenose od mesta primarnog tumora na udaljena mesta u organizmu. Tamo tumorske ćelije grade koloniju, razmnožavaju se i mogu dalje da se prenose. Metastaziranje je isključivo odlika skoro svih malignih tumora. Izuzetak su gliomi i bazocelularni karcinom kože. Ipak neki benigni tumori poput intravenske lejomiomatoze mogu dati metastaze. Metastaze mogu biti lokalne i udaljene. Tumorske ćelije mogu da se šire putem limfnih sudova, krvnih sudova, mogu biti implantacione, kanalikularne i transplantacione metastaze. Limfnim putevima najčešće metastaziraju karcinomi, znatno ređe sarkomi. Karcinomi prostate, pankreasa imaju karakteristično perineuralno limfogeno širenje. Ovakav način širenja dovodi do pojave intezivnog bola kod ovih pacijenata. Hematogenim putem najčešće metastaziraju sarkomi, mada svi maligni tumori mogu na ovaj način da se šire. Za svoje metastaziranje tumori biraju vene jer je lakše prolaze kroz njihov zid.

Implantacione metastaze nastaju širenjem malignog tumora kroz telesne šupljine ili površine. Ovako se šire karcinom jajnika i gastrointestinalnog tkiva. Tumor se razvija iz unutrašnjosti ka površini, probija serozu i tumorske ćelije dospevaju u abdominalnu duplju. Serozna tečnost nosi ćelije tumora do drugih organa gde one nastavljaju rast tumora.

Kanalikularne metastaze su retke. Na ovaj način otkinut deo tumora šupljih organa biva implantiran u niže ležeće delove istog organa (karcinom creva, bronha, larinksa). Transplantacione metastaze podrazumevaju prenos tumorskih ćelija mehaničkim instrumentima, rukavicama tokom hirurških intervencija u rubove rane. Iako brojni faktori sudeluju u davanju metastaza, najznačajni su vaskularizacija tumora i limfna drenaža tkiva gde se tumor nalazi. Kada je tumor dobro vaskularizovan mogućnost metastaziranja je veća. Primer je karcinom bubrega koji često daje metastaze u pluća. Karcinom želuca često se širi limfnim putem u regionalne limfne čvorove zahvaljujući bogatoj limfnoj drenaži.

Ovde ćemo se zaustaviti, a u narednom tekstu pišemo detaljnije o metastazama, njenim fazama nastanka, molekulima koji utiču na nju.

 

Literatura:

  • Budakov P., Eri Ž. (Uredn.) Patologija. Šesto izdanje. Novi Sad: Medicinski fakultet, 2014.